in Pišem

Crna kutija

Soba. Bez vrata i prozora, zapravo bez izlaza.
 
U sobi skupina 17 različitih likova, karaktera, izgubljenih svaki na svoj način, lutaju čini se besciljno, a opet neumorno i neustrašivo.
 
U mojoj priči njihova imena nisu važna, jer im nikada nisam dozvolio da budu deo stvarnosti, da imenom dobiju šta žele i za šta se pojedinačno svi bore. Važno je ko su i šta su, šta predstavljaju i kako utiču na mene.
 
Redosled nabrajanja je samo zatečeni tok misli, bez ikakvog reda i rasporeda od značaja, da bih pojasnio gde se nalazim.
 
Svi su teški ljudi. Ali i ja sam težak čovek.
 
 
Neke još nisam dokučio, i često me iznenade ispadima koje ne mogu u potpunosti da kontrolišem ili prema kojima ne mogu da ostanem ravnodušan.
 
Od nekih nemam mogućnost da pogledam ni metar dalje u budućnost. Noću je previše glasan i preispituje me u iteracijama. Nema neslaganja. Nema kompromisa.
 
Jedan se retko javlja za reč, ali ga osećaš na leđima, kao kad te pitbul ujede i ne postoji način da se oslobodiš. Sâmo prisustvo, ujed i bol, bez ičega.
 
Jedan me često ubedi i da je sreća samo jedan trenutak opšte iluzije i odsustva razuma.
 
Jedan je i samom sebi, a i meni često dosadan i naporan, ali nam je neophodan.
 
Jedan veruje samo u nemoguće, i uglavnom je u pravu.
 
Ima i tih, naizgled simpatičnih, ali često napornih preko svake mere. Kočničari i skretničari od realnosti. Naporniji od realnosti.
 
Neke od njih povremeno izgubim iz vida, kao da ih ne čujem, a znam da su tu i da samo čekaju da me uhvate u raskoraku, sa spuštenim gardom, i urežu mi u pamćenje to što imaju da kažu.
 
Ima i prolaznika. Do danas mi nije jasno ni odakle dolaze, ni gde odlaze.
 
 
U ovakvoj skupini teško je doći do reči.
Nemoguće je bilo koga od njih sprečiti da kaže šta ima.
Još je teže čuti baš onog čije se mišljenje traži u datom trenutku.
 
Svi pričaju o svemu, skoro uvek u glas.
 
Ja obično sedim skučen u jednom ćošku te iste sobe, bez izlaza, i borim se da iz njihovih mišljenja, stavova i iskušenja izvučem ono važno, da čujem i svoje mišeljenje, da preživim i budem čovek.
 
Tek kad ih sve umorim i kad svi klonu mogu da čujem svoje misli i da na trenutak razmišljam o sreći.
 
Tako izgleda svaka moja misao u svakom trenutku.

Imaš svoje mišljenje na ovu temu?

Comment

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.